Tema mi je super jer sam nova mama. Rodila sam prije dva mjeseca i sve mi je to još uvijek “friško”... I ja sam svaki dan “smazala” po jednu ogromnu lubenicu i imala sam osjećaj da mi stomak poprima njihov oblik… Bio je sve veći i veći i kako sam jako niska, doslovno me bilo teže zaobić nego preskočit… Svi su govorili da zbog svoje visine, iliti nizine i dječačkih bokića nema teorije da idem na prirodni, a iskreno nije mi to teško palo jer sam se htjela prošvercati carskim, bez bolova… Ali kada su mi opisali carski u detalje maaaalo sam odustala od te ideje…
I iskreno dobro da nisam morala…

Cijeli porod dragi me držao za ručicu, pjevao mi, nasmijavao me, ohrabrivao… Bilo je super… Da nije boljelo…ne mogu reći, ali ne tiskanje i sam porod nego trudovi, ali bol se postepeno pojačavala i nekako navikneš na nju… A kad krene, samo moraš surađivati i sav se uživiš u tiskanje i kada vidiš to malo (kod mene malo veće čudo) svijet se okrene naopačke… Iako sam negdje između najbolnijih trudova vikala “ovo je zadnje”, već na izlasku iz rađaone sam odlučila da ću uskoro to ponoviti.

I meni i mom dragom bilo je to stvarno jedno super novo iskustvo i nikada ni za kakav carski ga ne bih mijenjala… Sada sam k’o nova, kao da nikad nisam rodila (pa dobro.. osim pokoje strijice i koje kile viška), ali za razliku od legice koja je par dana kasnije rodila carskim, nisam imala nikakve muke poslije… Kako došlo tako ošlo…